Danijel Marušić: ‘Volimo se uspoređivati s Venecijom i Monte Carlom, a zimi smo otok na kojem životarimo!‘

Dubrovnik Travel ove jeseni slavi 25. godišnjicu utemeljenja. Veću proslavu u Dubrovnik Travelu planiraju za kraj godine jer upravo su rujan i listopad mjeseci s najviše posla kada je u pitanju kongresna i incentive industrija. U obljetničkoj godini i vlasnik ‘Dubrovnik Travela‘ Daniel Marušić našao se na europskoj listi top 10 ‘influencera‘ u kongresnoj industriji pa i to treba obilježiti. Specijalizirana za grupe i kongrese Dubrovnik Travel je tvrtka koja je utirala put drugim agencijama koje danas u Hrvatskoj servisiraju ovaj segment, dobitnici su i mnogih nagrada, a za Dubrovački vjesnik Marušić govori o počecima i rastu tvrtke koji je, može se reći, i presjek hrvatskog turizma zadnjih četvrt stoljeća. Posebno ističe: "bez podrške cijele obitelji kao i inače u životu, ni posao Dubrovnik Travela ne bi bio uspješan ovih 25 godina."

- Dubrovnik Travel pokrenuo sam tako što smo preuzeli jednu putničku agenciju koja se zvala Melmar Tours, a imala je poslovnicu na Pločama i dvije djelatnice u prodaji i računovodstvu, pa smo tako krenuli Mare, Stanka i ja, godinu za godinom. Baš je tada bila ‘kosovska kriza‘, pa onda 9/11 napad na SAD, pa je tako prvih pet godina bilo iznimno teško baviti se turizmom. Dubrovački hoteli počeli su se renovirati krenuli s incentivima i kongresima, i tada sam vidio da je trenutak za specijaliziranu MICE agenciju koja će raditi međunarodna događanja. Krenuo sam kroz Europu obilaziti sajmove, workshopove, tražio predstavnike i onda je nakon nekoliko godina posao počeo rađati plodovima. Investirali smo i u brod Sea Star upravo za održavanje skupova i večera. U brod smo investirali s pomorskom agencijom GV line, milijun i pol eura baš nekako u vrijeme velikog financijskog kraha 2008. godine. Hrvatska je nakraju iz te krize dosta bezbolno izašla, a brod Sea Star, odnosno odvojena agencija Jadranska putovanja trajala je nekih pet godina. Imali smo s tu puno dobrih poslova, brod je uglavnom plovio noću pa su ljudi mislili da nemamo posla, a u stvari navečer su bile večere, svadbe, skupovi. Svašta smo organizirali od zabava za djecu do koncerata i stand up komedija. Međutim, u brod je trebalo dalje puno ulagati, što nismo mogli pa smo ga prodali, i danas preuređen plovi u Lisabonu.

Osnovali ste i niz poslovnica u Hrvatskoj i regiji?

Dubrovnik travel je u međuvremenu narastao do agencije koje je imala svoje urede u Zagrebu i Splitu, investirali smo i u regiji gdje smo ušli kao u partneri u jednu crnogorsku agenciju kako bi proširili tržište, a s njima smo osnovali i agenciju u Srbiji jer se Beograd počeo afirmirati kao kongresni centar, surađujemo s jednom sarajevskom tvrtkom pa smo osnovali i DT Sloveniju koja posluje i danas u Izoli. Međutim, shvatio sam da smo se previše proširili, imali smo u sustavu stotinjak zaposlenih ljudi, pa smo se odlučili suziti i vratiti doma i fokusirat se samo na Hrvatsku. Istovremeno, nakon Dubrovnika i druge su destinacije u Hrvatskoj počele rasti. Split se transformirao u incentive destinaciju, a tamo sam i osobno bio pozvan za savjetnika TZ-a pa je Dubrovnik Travel bio među pionirima razvoja splitske incentive industrije. Pomogli smo i u Hvaru, Zagrebu, pa čak i HTZ-u gdje sam bio član Vijeća unutar kongresnog ureda HTZ-a. Danas smo prepoznati DMC, pa i danas imamo predstavnike na šest velikih tržišta od SAD-a, Australije, Novog Zelanda, Europe, Brazila ranije i u Rusiji.

Imamo jedan stabilni dugoročni rast. Prije korona krize bilo nas je 40 zaposlenih i već tada smo bili veliki sustav. Ušli smo u korona-krizu bez dugova, financijskih obaveza, no i prihodi firme su u koroni bili nula, ljudi su izgubili motivaciju pa smo došli i do državnih subvencija kako bi izdržali dok posao ponovno ne krene. Tek u jesen 2021. dobili smo povjetarac u leđa a 2022. smo krenuli puno bolje i počeli se vraćati na staro. Imamo više od 30 zaposlenih i posao nam je ove godine na 80 posto rekordne 2019. Ljudi su zadovoljni, neki ovdje vide početak svoje karijere, neki će ovdje završiti poslovnu karijeru. A sve je brzo prošlo.

Već ste u ugovaranjima za 2024. godinu. Kakve su najave kongresa?

Već je krenuo ozbiljan val ponuda. Izgleda da će 2024. biti stabilna i nadam se da će biti mir u svijetu i da neće biti velikih kriza da poljuljaju tu situaciju. Ako sve bude u redu mislim da će 2024. biti jedna od boljih godina. Vidjet ćemo, mi imamo preko 90 posto međunarodnih poslova, pa ako je kriza u Brazilu nije u Americi ili Europi, a ako je ovdje nije u ostatku svijeta. Tako kompenziramo situaciju. Mi smo dugoročno ulagali. Naša je poslovna filozofija da se posluje konzervativno, da se čuvaju sredstva za krizne dane da se što bolje investiraju novci u posao. Iskusili smo dosta kriza i zato smo oprezni. Tu smo već 25 godina, a nikad nismo radili na način da uzmemo brze novce i odemo. Već sad radim na tome da kormilo tvrtke preuzme mlađa generacija. Volio bih da to bude što prije i da to bude u stabilnim mirnijim uvjetima. Ja bih naravno ostao u Dubrovnik Travelu jer nemam gdje drugo ni ići ovdje mi je dom i obitelj, ali na manje odgovornoj funkciji.

Koliko se promijenio MICE segment turizma nakon korone i prelaska na virtualne konferencije? Skupovi uživo vratili su se, no sigurno ima promjena i novih trendova?

Trendova ima novih no pravila igre ostala su slična, no svakako se više traži se financijska sigurnost i s naše strane i naših dobavljača. Tu su sad već rigorozne ‘igre‘. Mislim da je u velikim korporacijama sada izražena velika birokracija pa iskorištava taj trenutak i obasipa nas papirima. Ponekad to nije loše, a nekad pretjeruju pa traže nebulozne garancije, da će se svi dobro zabaviti, da će biti lijepo vrijeme da se nitko neće ozlijediti i slično, za to svu odgovornost pa i financijsku prebacuje na vas, a u konačnici ti djelatnici, njihovi partneri se ovdje žele samo doći dobro zabaviti.

Je li lakše poslovati od ulaska u šengenski prostor i uvođenja eura?

Pomoglo jest, više nam vjeruju, imaju ozbiljniji pristup, ali naših 25 godina sa svim našim certifikatima, i članstvo u raznim udruženjima su jamstvo da smo firma ‘jedan kroz jedan‘. Situacija se promijenila na način da sada rješavamo puno više papirologije nego ranije, a manji je fokus na onom pravom poslu. Sve smo svjesniji kako je kongresna i incentiv industrija zaista postala industrija. Izgubio se malo i čar posla jer sve destinacije duž Jadrana, a i u unutrašnjosti Hrvatske rade sa svim vrstama turizma pa više niste toliko ni dobrodošli s grupama. Vole nas imati, ali malo im remetimo njihov redoviti posao. Nekad je nekom restoranu bila čast imati večeru za Mercedes ili General Motors, a sad je već problem gdje će uspjeti ubaciti toliku grupu. Još uvijek je kongresni i incentive gost najgalantniji gost, na vrhu piramide po potrošnji, ali nekako više nije baš bitan kao prije.

Vječna tema - nedostatak velike kongresne dvorane u Dubrovniku ograničava i broj i veličinu skupova.

Kapacitet s kojim Dubrovnik može neki program je maksimalno 500, 600 ljudi. U Šibeniku radimo dosta često skupove s preko tisuću ljudi čak i u dvoranama, a Dubrovniku to fali. To je priča koju ponavljamo još od rata da Dubrovniku nedostaje kongresni centar. Trebao bi biti na dobroj lokaciji da ne smije ne uštrb života i grada, niti nešto nakaradno. Mislim da bi Dubrovnik po kapacitetu mogao podnijeti jedan lijepi veliki kongresni centar koji bi primao tisuću do tisuću i pol ljudi, a tu treba uključiti i druge elemente. Hotelske postelje imamo, ali što je s drugom infrastrukturom? Gdje će tih 1500 ljudi jesti ručak, večerati, koliko autobusa treba da ih se preveze organizirati izlete i može li se to u ovim uvjetima logistički organizirati? To je pitanje na koje treba odgovoriti jer je puno faktora koji igraju ulogu u poslu osim samog kongresnog centra. A moglo bi se sve.

Ova je sezona nekako u znaku visokih cijena, žale se mnogi da gostiju nema. Jesmo li preskupi?

Cijeli je Mediteran podigao cijene, a ne samo Dubrovnik. Po meni cijene su podignute neopravdano jer dobijate istu kvalitetu usluge. Ne mogu govoriti o ulaznim parametrima nečijeg poslovanja jer i tu su se podigle cijene počevši od goriva koje utječe na sve. Tu su i plaće koje po meni trebaju uvijek biti dobre i motivirajuće, ali je država i dalje zadržala sve svoje velike namete kao i lokalna uprava što je opterećujuće za poslovanje. Onda je najjednostavniji izlaz podignuti cijene. S jedne strane to je opravdano, ali ako si podigao cijene mislim da bi se trebao potruditi oko kvalitete usluge. Kava jednako košta u nabavi za svih, ali jedno je popiti je u Gradskoj kavani uz doživljaj, pogled lokaciju, na terasi čiji je najam sigurno skup, a drugo negdje u ulici sa strane gdje vas je poslužio priučeni sezonac. Mislim da bi se trebalo raditi na tome da visoka cijena bude opravdana kvalitetom usluge. Mislim da država nije dobar partner poduzetnicima. U koroni je bila u redu, ali sada kada treba pokrenuti gospodarstvo mislim da su trebali zadržati taj trend jer bi od toga samo imali koristi. Od svega što mi radimo, prodamo i plaćamo u startu ima najmanje PDV. Tu bi nas država trebala više motivirati, a jednako i lokalna zajednica sa svojim nametima.

Tu mislite na Pile i naplatu dolaska agencijskih autobusa?

- Mi na Pile dovodimo autobuse s grupama koje ostvare pet noćenja, idu u restorane, muzeje, zidine, konzumiraju sve usluge Grada, kupe i DUpass, a naplati im se jednako kao i onima koji su doveli izlet iz okolice da bi učinili đir i eventualno polizali kuglu sladoleda. Naši gosti su na kraju i promotori destinacije, a izletnik iz Tučepa ili Crne Gore koji je došao na jednodnevni izlet, sutra je zaboravio gdje je bio. Sada se najavljuje i povećanje cijene za Pile, što je neopravdano. Mislim da je ta ideja od starta bila skroz nepotrebna, neprofesionalna. Bilo je obećano da će u sklopu cijene za prolazak preko Pila biti i parking za autobuse što nije nikada ostvareno. Bilo je obećano kako će se od toga novca riješiti problem Pila, a koliko se investiralo od tih novaca u Pile od kada je uvedena naplata? Ništa. Nula! Ostao je čisti namet – dođete autobusom iskrcate goste i morate platiti 100 eura, i onda ponovo platite za ukrcaj. Vi i ste skuplji kao destinacija, a gostima ne nudite im ništa novo osim ukrcaja i iskrcaja. Stavljate ih u istu košaru kao goste od kojih mi ne dobijemo ništa osim gužve.

Proljetos je najavljen novi režim prometa oko povijesne jezgre gdje bi se preko Ilijine glavice vozilo samo uz osiguran ili plaćen parking i slična ograničenja. Još nismo vidjeli finalni prijedlog, no kao predstavnik agencija bili ste uključeni u te razgovore?

- Mi smo bili protiv toga kao agencije. Na sastancima i predavanjima i unutar strukovne grupe agencija smo razgovarali uglavnom o tome kako će putnička agencije dovoditi goste i došli smo do nekog 90% rješenja, ali kada će to biti ne znamo. Za agencije bi rješenje bilo da se unaprijed najavljuje dolazak sezonski i naplata parkinga. Ne vjerujem da će do toga skoro doći i da će to biti kvalitetno.      

Venecija uvodi probnu taksu za jednodnevne posjetitelje. Od toga plaćanja izuzeti su stacionirani gosti? Mislite li da bi i Dubrovnik trebao razmišljati o tome?

- To ne bi bilo loše samo da to ne bude dodatan namet. Slažem se trebalo bi za jednodnevne posjetitelje sve biti skuplje jer to i jest jer i kada kupuju DUpass za jedan dan ili za tri dana, razlika je velika. To je dosta zanimljiv koncept i bit će zanimljivo vidjeti što će praksa u Veneciji pokazati. Venecija to sebi može priuštiti jer Veneciju svatko želi vidjeti i u Veneciju možete doći brodom, vlakom, autobusom, autom, zrakoplovom. Svaki dan imate iz svih krajeva svijeta let za Veneciju, a mi nemamo. Mi i dalje živimo u filmu da je Dubrovnik poseban. Jest super smo, ali smo i 1. studenoga otok sve do 1. travnja. Ne možemo živjeti od šest mjeseci turizma cijelu godinu, možemo samo životariti jer je sve veća razlika među ljudima, a to nije fer niti dobro za Dubrovnik. Volimo se uspoređivati s Monte Carlom, ali se u Dubrovniku ne živi kao u Monte Carlu. Pogotovo ne zimi. Već se 1. studenoga na ulici vidi da se u Dubrovniku životari i da nemamo kvalitetno uređene ni zdravstvo, školstvo, infrastruktura nam je loša. Mi ne živimo kao Monte Carlo, nego kao mali prosječan gradić na Mediteranu, a mogli bi puno bolji. Cjelogodišnji turizam tome bi doprinio. Prije 2019. bilo je zimskog turizma, kongresa, skupova, prezentacija auta, snimale su se serije filmovi pa i danas živimo od dolazaka gostiju zbog popularnih serija.

Jeste li upoznati s prijedlogom novog Zakona o turizmu? Predviđa i mogućnost ograničavanja broja posjetitelja u destinaciji. Koji je po vama prihvatni kapacitet turista koji bi Dubrovnik mogao podnijeti, primjericeda se sutra otvore Kupari, Plat, Belvedere?

Dubrovnik mora riješiti svoje glavno pitanje, a to je prometna zagušenost. To je naša rak rana. Ona je ispod svake razine i kada su u pitanju sigurnosni uvjeti za svih nas i turiste. Ne daj Bože požara, terorizma, veće nesreće ne znam što bi se dogodilo. Ne daj Bože da se oko Grada treba probiti kordon hitnih ili vatrogasaca. Ili samo da se dogodi puknuće jedne cijevi i da se blokira jedna ulica usred sezone da bi se to riješilo. Ove sezone smo svjedoci izgradnje dva nova velika parkinga koji će privući još više auta u Dubrovnik. A gdje su te obećane zone za parkinge izvan grada odakle je trebalo goste dovoditi shuttleima? Osobno sam zagovornik širenja pješačkih zona, a nitko ih ne spominje. Gruž je valjda jedina riva u Dalmaciji koja je samo tranzitna riva bez pravog ugođaja sa zelenilom klupama i mirnim prometom. Kad bi Gruž bar jedan vikend zatvorili za promet, pogotovo izvan sezone.